Mali jadi velikog čovjeka

Uzdravlje!

14.02.2009.

O kolažima Christiane Tiane Alexis

I letimičan pogled kroz publikacije koje prezentuju njen rad,  ostavlja utisak da je  ključno pitanje Christianine umjetnosti, ustvari, pitanje identiteta. Ona o identitetu prosuđuje iz pozicije hibrida kojem ne smeta to što jeste jer je sticaj okolnosti htio da, od svih identiteta koje u sebi sabire, uzme ono što smatra najboljim. Christiana može za sebe reći da je Njemica, Italijanka, Bosanka, Bošnjakinja, Srpkinja, Brazilka i Latvijka. Svi ti kolektivni identiteti, naravno, pored niza drugih (spolnog, klasnog, rasnog i sl.), utjecali su na stvaranje njenog individualnog identiteta i nijedan nema primat nad drugim, niti ona smatra da treba da ima. Princip fuzije, kao princip ljubavi, spajanja, je ono što pokušava da objasni kroz svoju umjetnost, jer i uz pomoć njega moguće se odrediti i izgubiti osjećaj dezorijentiranosti. Nasuprot njemu stoji fizija, princip mržnje i razdvajanja kojemu se često pribjegava misleći da razdvajanjem od onoga što stvara osjećaj zbunjenosti  pomažemo sebi, pritom nemajući na umu da izbjegavanjem onoga što nas određuje, iako smatramo da to nismo, upadamo u ralje samomržnje stvarajući samo privid orijentiranosti i određenosti tako što  autistički samozadovoljni uživamo u onome što nam se posredstvom dominantnih ideologija nameće kao istina o nama.

Upravo kao fuziju, Christiana doživljava globalizaciju, davanje i uzimanje onoga što je najbolje. Međutim, ono što se dešava je upravo suprotno. Dešava se globalizacija kao westernizacija, tačnije, amerikanizacija. Njenih šest kolaža koji obrađuju temu globalizacije, po kojima je izložba naslovljena, jesu pokušaj vizualnog bukvaliziranja amerikanizacije, pokušaj razobličavanja tog procesa da bi se prikazali svi njegovi apsurdi. Inspiracija za ove kolaže bila su brojna putovanja u zemlje gdje ljudi koji se bore sa nedostatkom vode, Coca Colu smatraju indeksom njihove civiliziranosti, kao što je, npr., Kenija.

Ovih šest kolaža odličan su uvod u ostatak izložbe, među ostale kolaže koji se bave, također, pitanjem identiteta: nacionalnog, spolnog, lokalnog, klasnog, individualnog. Iako se bave različitim identitetima, kolaži se mogu čitati na isti način, kao bukvalizacija apsurda koji proizilaze iz pogrešnog shvatanja identitarne izgradnje kao nasilnog kalemljenja. Upravo zato je kolaž idealna forma za radove ove vrste jer dozvoljava spajanje inače nespojivog.

05.12.2008.

Pismo mog nerođenog djeteta Djeda Mrazu

Djeda Mraze, neću te moliti da mi išta daš, molim te da mi oduzmeš.

Prije svega neizvjesnu budućnost.

Za početak te molim da Arziju Mahmutović, ženu teškog imena, a još težeg prezimena, skineš sa mjesta direktorice vrtića, jer ako ona tu ostane, onda za mene tu nema mjesta. Umjesto Baba Rogom, mama i tata me već plaše njom! Znaš, ja ću biti dijete iz miješanog ateističkog braka, a tamo se izvodi islamska vjeronauka i uče djecu izmišljotinama poput Allaha.

Isto te molim da vjeronauku izbaciš iz škola i da s mjesta Federalne ministrice obrazovanja skineš Melihu Alić. Mama i tata već imaju lutku za plašenje mene! Lutka ima Arzijino ime i prezime, a Melihino lice. I ne razlikuje č, ć, dž i đ kad priča! Ona mene mrzi, iako se nisam ni rodio. Ona voli samo djecu begova, to je jučer rekla!

I ove s vlasti skini, jer oni, Djeda Mraze, ocu mi i majci kradu pare, pa oni neće imat čime da me hrane.

Ili ipak daj, ne oduzimaj! Daj vize mom tati i mojoj mami pa da me rode negdje gdje se Bošnjaci, Srbi i Hrvati ništa ne pitaju.

 

P. S.

 

Ja znam, Djeda Mraze, da ti nisi sveti Nikola, jer on nije živio na Sjevernom polu, tamo tad nije bilo katolika. I znam da si Coca – Colin čovjek, ali meni to ne smeta. Ja ne mislim da Coca – Cola pomaže ubijanju Palestinaca, njih samo interesuju njihove pare. Mislim da to nije ružno, svakog to interesuje.

04.12.2008.

Ne znam šta da kažem, u pravu je svak pa i onaj ko odabere smrt umjesto života u ovakvoj zemlji

Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja je i moja ministrica jer ja sam prosvjetni radnik. Ja svojoj ministrici želim sve najgore kao i njenim političkim mentorima, bošnjačkoj fašističkoj partiji SDA.

Meliha Alić je u svom govoru prilikom otvaranja jedne školske dvorane isticala begovsko porijeklo pojedinih učenika i isticala kako je ta sala baš njima namijenjena. Mrzim begove kao i sve što je kapitalističko-feudalnog porijekla!

Ja nemam riječi! Ukidaju i Djeda Mraza, uvode vjeronauku u vrtiće, a u pojedinim školama se i počelo sa turskim jezikom kao fakultativnim predmetom. O Alija, što si se rodio!

 

30.11.2008.

Ne mogu pametnije, ni ljepše, ni tužnije, al' mogu jednako uzaludno...

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog između prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima

treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih između dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku

 

29.11.2008.

Provincijalke

Ne moraju doć iz provincije da bi bile provincijalke. Moraju imati samo svijest palanke i strah da ne budu proglašene kurvama i rospijama ako do kraja žele zadovoljiti svoj seksualni nagon. Onda se proglašavaju Curama, Babama, Starkama, insistiraju na muškim stereotipima o ženama, e ne bi li ih poništili. A ustvari, samo nisu u stanju stopiti, tj. fuzirati suprotnosti koje se nalaze u njima. One imaju averziju prema svemu što je muški šovinizam proglasio perverzijom i tako se izjednačavaju s njim. To su muški šovinisti s rupom umjesto visuljka. Dajte sjašite militantni/e feministi/ce s vlastitog urca i oslobodite svijet vlastitih predrasuda.

14.11.2008.

O Uhodama!

Roman Uhode Derviša Sušića je veoma ambiciozan. On nastoji da obuhvati percepciju Bosne od strane drugih od početaka pisanih dokumenata vezanih za Bosnu pa do iza Drugog svjetskog rata, a kroz to i samu historiju Bosne. Pri tome on insistira na jednoj liniji doživljavanja Bosne i na jednoj perspektivi. Ta linija je ona koja počiva na stereotipima i predrasudama vezanim za Bosnu, a ta perspektiva je perspektiva uhode. Kao takav, ovaj roman je izuzetno podatan za čitanje iz perspektive postkolonijalne kritičke misli. Da se, naime, zaključiti da je strani diskurs o Bosni ustvari diskurs orijentalizma u onom smislu kako orijentalizam određuje Edvard Said, a to je diskurs okcidenta prema orijentu u kojem dominiraju kategorije kao što su iracionalnost, primitivizam i u stvari sve ono što se nalazi na negativnoj strani binarne opozicije.

To, naravno, ne znači da te predrasude i stereotipi o nama nisu tačni, jer je vrlo lako moguće da smo od sebe vremenom stvorili to za šta nas se optužuje.

Treba naglasiti i to da Derviš Sušić nije usamljen  slučaj u bosanskohercegovačkoj književnosti kad je o temi njegovog romana riječ. Uhode, kao i uopšte strani pogled na Bosnu, je česta tema u našoj književnosti. Kod savremenika se, također, susrećemo sa tom temom. U zadnje vrijeme najupečatljiviji je roman Nenada Veličkovića, Sahib. Zašto je ta tema toliko aktuelna? Mislim da je to stoga što se Bosna konstantno suočava sa uhodama koji  lošu sliku Bosne plasiraju u svijet zanemarujući najčešće pozitivne strane ovdašnje kulture. Ako uzmemo podatak da u BiH danas ima uhoda više nego vojnika, onda nam je sve jasno.

Kao kontrapunkt uhodama pisac postavlja našeg čovjeka, u drugom dijelu romana to je najčešće kontraobavještajac, koji je mudar, inteligentan, lukav, najčešće sve ono što je suprotnost svemu onome za šta ga stranac smatra i onda taj naš čovjek iz duela sa strancem izlazi kao pobjednik. Stranci najčešće upadaju u zamku svojih predrasuda što je u ovom romanu nerijetko i izvor humora kojim roman obiluje. Međutim, taj kontrapunkt  je često i zamka za samog pisca, jer se na nekim mjestima osjeti bespotrebna idealizacija koja je produkt nacionalno-romantičarskog zanosa. To se možda najbolje osjeti u epizodi koja govori o Huseinu Gradaščeviću i o njegovom pokretu za autonomiju Bosne. Pisac, može se reći, tu čak pribjegava i historijskom revizionizmu, jer historija nas uči da je Husein Gradaščević bio prije svega protivnik reformi u osamnskom carstvu iz čega i proizilazi njegov pokret za autonomiju. Međutim, njegovo protivljenje reformama u ovom romanu stavljeno je u drugi plan. Idealizaciju imamo i u dijelu romana koji se bavi antifašističkom borbom i poslijeratnim stanjem, što možda i ne treba da čudi ako imamo u vidu da je i pisac bio učesnik te borbe i poslije rata na značajnim društvenim funkcijama.

Ovaj roman podložan je čitanju i iz perspektive feminističke kritike. Ako pogledamo ženske likove u ovom romanu lako je uvidjeti da su oni također izgrađeni na stereotipima i predrasudama samo ovaj put na onima vezanim za žene, a ne za orijentalce. Međutim, ti stereotipi su isti. Kategorije koje se u ovom romanu za ženu vežu su emocionalnost, iracionalnost, nemoć, potreba za zaštitom i slično. I tu nema razlike između kraljice Doroteje, Rahime žene hajduka i komunističkog obavještajca Abida Morlaka, te uhode Margaret, magistrice psihijatrije i ugledne obavještajke, a to su najznačajniji ženski likovi u ovom romanu. To što želim reći najlakše je kroz lik Margaret. Izuzetno obrazovana žena, magistar, ugledni obavještajac, biva savladana od Bosanca njenim oružjem. Budeći u njoj emocionalnost, želju za njim, muškarac je iskorištava na profesionalnom planu i izvlači iz nje za njega korisne informacije nakon čega je hapsi. Time pisac, ne samo da ženu predstavlja kao iracionalno biće već i podržava i podražava mit o Bosancu kao velikom ljubavniku, a na planu struke izdiže ga na nivo James Bonda.

U ovom romanu se ne govori samo o uhodama kao bićima robovima svoje struke, već i kao o ljudskim bićima, bićima koje razapinju strasti i koje zbog svojih strasti nerijetko stradavaju. To je donekle i utješno, jer čovjek, ako je vjerovati ovom romanu, nije samo politička životinja, već i prirodna

Ovaj roman, između ostalog, može se okarakterisati i kao roman ideje jer sve je podređeno tome da se kaže kako je historija Bosne u stvari historija osvajanja Bosne i trgovanja Bosnom. Pisac da bi to ostvario i tu ideju učinio ubjedljivom, pribjegava igri fakcijom, zato se obilato koristi formom izvještaja koji je jedan od čestih indeksa za fakciju u literaturi. Otuda dolazi i to da, ako se upustimo u istraživanje recepcije ovog književnog djela, možemo primijetit komentare da je to „najbolja knjiga o Bosni“. Ključna riječ je knjiga! Zašto ljudi kažu knjiga, a ne roman za ovo djelo? To je stoga što je knjiga forma koja činjeničnost podrazumijeva.

Derviš Sušić je bio borac antifašističke borbe i poslije rata ugledni društveni djelatnik, stoga, ako vam zapara oči njegovo otvoreno stajanje na stranu komunističke ideologije i tipovanje na njenu bezgrešnost, pokušajte to opravdati tom činjenicom, a ne morate.

08.11.2008.

Prosta rečenica!

Objašnjavam djeci razliku između zavisnosloženih i nezavisnosloženih rečenica, ali kao savjestan nastavnik prvo ispitam predznanje. Krenem od razlike između prostih i složenih. Kako je Adnan bio više nego nemiran upitam ga zna li on tu razliku. On je, što sam i pretpostavljao, nije znao.

- Hajde, Adnane, reci nam jednu prostu rečenicu.

- Jebem ti mater - odgovori meni Adnan.

Eh, sad, recite vi meni jesam li u pravu što kad vidim tragediju djeteta upitam se kakvo je bilo prema nastavnicima, pa ako je odgovor da je bilo loše, ne žalim ga, a ako je bilo dobro, žalim ga.

05.11.2008.

Američka antiteza

Šta se crni u kućici bijeloj?

Al su misli Busha nasilnoga

il tragovi crne povijesti?

Nit su misli Busha nasilnoga

nit tragovi crne povijesti

nego koža Baraka Obame

i njegove crne porodice.

On dolazi da ostvari snove

Martina crnog što ga pogubiše

On ne haje za dušmane svoje

na crnu karu on ih navjeniše!

Hrabro kroči Obama Barače,

hrabro kroči i ljevicu stišće

neće dati više da harače

bigataši ružni što im uzatrage

sve njihove privilegije išće!

 

 

29.10.2008.

Vjerobauka

Polubauk kruži polubosnom i poluhercegovinom! polubauk vjeronauka! To što nije cijeli bauk, već polovni, je zbog toga što vjeronauk nije obavezan, već poluobavezan. Zato se treba nadati da  će se desiti dovoljan broj razumnih roditelja koji svoju djecu neće upisivat na taj čudnovišni predmet, a to im zakon, hvala Bogu, suphanallah, još uvijek dozvoljava. Kažem razumnih, jer je razum ono što se protivi tom predmetu. Prvo iz razloga što taj predmet  ima oksimoronski naziv koji nije nastao u školi kad su učenici na nastavnikov zahtjev smišljali oksimorone da pokažu da su shvatili šta je on. Ne, taj predmet mrtav - hladan nosi taj naziv kao što matematika nosi svoj! E, ne može! Kako je u jednu riječ moguće spojiti vjeru i nauku? Vjera je uvijek radila protiv nauke. Ne mislim samo tu na spaljene, protjerane, osiromašene, naučnike, već i na naučni metod kojeg ne može vjera primjenjivat, on traži konkretne dokaze, opipljive, stvarne. Nauka se, naravno može baviti vjerom. Psihoanaliza, sociologija, manje – više sve društvene nauke, ali ne, ovdje nije riječ o nauci o vjeri, već o vjeri koja istodobne hoće da bude nauka, o uvođenju ljudi u svijet vjernika, o zatiranju razuma. Nastoji se stvoriti nauka tako što će se upinjat da je obore, od teorije evolucije pa nadalje, ništa to ne valja, pričaće bulica sitnoj djeci u školici sve umačući lokum u kahvu i oblizujući se oko usta i jahkajući i jahkanjem prizivijaću Haruna Jahju u kojeg je potajno i uzaludno zaljubljena ko bh. tinejdžerka u Tom Kruza. Osim toga, taj naziv ide i na štetu vjere. Kako naučiti nekoga da bude vjernik? Zar se do toga ne dolazi nekim somnabulnim spoznajama?

Postoji i eufemizirani naziv za vjeronauku, to je kultura religija. Ovo nije ni oksimoron, ovo je apsurd. Prvo, religija spada pod kulturu, a ne, kako bi se iz naziva dalo protumačit, kultura pod religiju. Međutim, kako kultura ima više značenja onda pod kulturu, npr. islama sigurno ne spada to da muslimani vjeruju u jednog Boga, već će prije biti tu kaligrafija. Al' ne! Učenike ne uče tu kaligrafiji, vjerujte mi! No, rekao sam, to je samo eufemizam za vjeronauku, a ona je dio šireg projekta potčinjavanja individua onim vrijednostima koje propagira dominantna ideologija. Ona je, kako bi Altiser rekao, sredstvo dozivanja u redove dominantne ideologije. U školama, a pogotovo obdaništima, se ne radi ni o potčinjavanju, već o stvaranju! O stvaranju budućih četnika, ustaša, balija ili još gore, do skora neviđene vrste, Vehabija, sa velikim V.

24.10.2008.

Ukratko o nečemu, al biće još!

Andrićeva priča "Bife Titanik" govori o Jevrejinu koji to nije i o ustaši koji to nije. Ustaša na kraju ubije Jevrejina uprkos tom paradoksu. Naime, radi se o sukobu simbola koji upravljaju ljudima bez njihove svjesne volje i znanja. Priča mi je prije svega interesantna što je poveziva sa bosanskohercegovačkim kontekstom u svim vremenima koja poznajem. Koliko je samo u posljednjem ratu poginulo ljudi zbog nečega što su, a ustvari to nisu? Koliko ih poslije rata ne može ostvariti svoja elementarna ljudska prava iz istog razloga? Problem što su poginuli i što ne mogu ostvarit ljudska prava bio bi jednako velik i da jesu sve za šta ih smatraju, ali ovako je apsurdan, i upravo ta nota apsurdnosti inspiriše me da nešto o tom kažem.

Naime, za simbol je važno znati da on upućuje na nešto što je odsutno i to priziva. Simbol je posrednik između nas i odsutnosti koja se nameće kao naše utemeljenje. Ono što prije svega treba uraditi, jeste odreći se utemeljenja u odsutnosti i druge osvještavati u tom  pravcu. Ili barem tu odsutnost nekako učiniti nepodrazumijevajućom.

Jedan učenik me dugo vremena pozdravljao sa Es selamu alejkum, a prilikom odlaska govorio je Allahimanet. Ja sam uvijek odgovarao sa dobar dan i doviđenja. Pitao me jednom što mu tako odgovaram, a ja sam mu odgovorio pitanjem: "Što ti mene tako pozdravljaš?"

- Pa musliman ste, profesore

- Otkud znaš?

- Pa Amer, šta ćete drugo bit?

- Vidiš - rekoh - baš sam nedavno prešao u hare krišne. Kako pozdravljaš profesoricu Snježu?

- Sa dobar dan.

- Znaš, o na je jučer prešla na islam, pa taj selam njoj proslijedi.


Stariji postovi

Mali jadi velikog čovjeka
<< 02/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728

MOJI LINKOVI

Šta volim
Volim komunizam
Volim alkohol i Mariju Anu
Volim književnost, učešće u njoj u bilo kojem vidu
Volim politiku, učestvujem u njoj
Volim čitat novine
Jako volim kompjutere i sve što oni pružaju
Volim se vozit taksijem
Volim hladna ljeta i blage zime
Volim majice s prugama i kragnom
Volim poslušnu djecu i jako ih cijenim
Unaprijed volim svoju buduću ženu i djecu
Volim tatu i mamu, braću s porodicama i brojnu rodbinu
Volim prijatelje
Volim i neku muziku
Volim FK Velež jer nose petokrake i jer su protjerani
Volim sve reprezentacije BiH, izuzev reprezentacije RS-a
Volim ravnicu
Volim...(lista će biti dopunjavana i mijenjana u skladu s promjenom mišljenja)




Šta ne volim
Ne volim religiju ni njene institucije
Ne volim nacionalizam ni fašizam
Ne volim vrućinu ni hladnoću

Ne volim...(lista će biti dopunjavana i mijenjana u skladu s promjenom mišljenja)


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
23803

Powered by Blogger.ba