beats by dre cheap

O Uhodama!

Roman Uhode Derviša Sušića je veoma ambiciozan. On nastoji da obuhvati percepciju Bosne od strane drugih od početaka pisanih dokumenata vezanih za Bosnu pa do iza Drugog svjetskog rata, a kroz to i samu historiju Bosne. Pri tome on insistira na jednoj liniji doživljavanja Bosne i na jednoj perspektivi. Ta linija je ona koja počiva na stereotipima i predrasudama vezanim za Bosnu, a ta perspektiva je perspektiva uhode. Kao takav, ovaj roman je izuzetno podatan za čitanje iz perspektive postkolonijalne kritičke misli. Da se, naime, zaključiti da je strani diskurs o Bosni ustvari diskurs orijentalizma u onom smislu kako orijentalizam određuje Edvard Said, a to je diskurs okcidenta prema orijentu u kojem dominiraju kategorije kao što su iracionalnost, primitivizam i u stvari sve ono što se nalazi na negativnoj strani binarne opozicije.

To, naravno, ne znači da te predrasude i stereotipi o nama nisu tačni, jer je vrlo lako moguće da smo od sebe vremenom stvorili to za šta nas se optužuje.

Treba naglasiti i to da Derviš Sušić nije usamljen  slučaj u bosanskohercegovačkoj književnosti kad je o temi njegovog romana riječ. Uhode, kao i uopšte strani pogled na Bosnu, je česta tema u našoj književnosti. Kod savremenika se, također, susrećemo sa tom temom. U zadnje vrijeme najupečatljiviji je roman Nenada Veličkovića, Sahib. Zašto je ta tema toliko aktuelna? Mislim da je to stoga što se Bosna konstantno suočava sa uhodama koji  lošu sliku Bosne plasiraju u svijet zanemarujući najčešće pozitivne strane ovdašnje kulture. Ako uzmemo podatak da u BiH danas ima uhoda više nego vojnika, onda nam je sve jasno.

Kao kontrapunkt uhodama pisac postavlja našeg čovjeka, u drugom dijelu romana to je najčešće kontraobavještajac, koji je mudar, inteligentan, lukav, najčešće sve ono što je suprotnost svemu onome za šta ga stranac smatra i onda taj naš čovjek iz duela sa strancem izlazi kao pobjednik. Stranci najčešće upadaju u zamku svojih predrasuda što je u ovom romanu nerijetko i izvor humora kojim roman obiluje. Međutim, taj kontrapunkt  je često i zamka za samog pisca, jer se na nekim mjestima osjeti bespotrebna idealizacija koja je produkt nacionalno-romantičarskog zanosa. To se možda najbolje osjeti u epizodi koja govori o Huseinu Gradaščeviću i o njegovom pokretu za autonomiju Bosne. Pisac, može se reći, tu čak pribjegava i historijskom revizionizmu, jer historija nas uči da je Husein Gradaščević bio prije svega protivnik reformi u osamnskom carstvu iz čega i proizilazi njegov pokret za autonomiju. Međutim, njegovo protivljenje reformama u ovom romanu stavljeno je u drugi plan. Idealizaciju imamo i u dijelu romana koji se bavi antifašističkom borbom i poslijeratnim stanjem, što možda i ne treba da čudi ako imamo u vidu da je i pisac bio učesnik te borbe i poslije rata na značajnim društvenim funkcijama.

Ovaj roman podložan je čitanju i iz perspektive feminističke kritike. Ako pogledamo ženske likove u ovom romanu lako je uvidjeti da su oni također izgrađeni na stereotipima i predrasudama samo ovaj put na onima vezanim za žene, a ne za orijentalce. Međutim, ti stereotipi su isti. Kategorije koje se u ovom romanu za ženu vežu su emocionalnost, iracionalnost, nemoć, potreba za zaštitom i slično. I tu nema razlike između kraljice Doroteje, Rahime žene hajduka i komunističkog obavještajca Abida Morlaka, te uhode Margaret, magistrice psihijatrije i ugledne obavještajke, a to su najznačajniji ženski likovi u ovom romanu. To što želim reći najlakše je kroz lik Margaret. Izuzetno obrazovana žena, magistar, ugledni obavještajac, biva savladana od Bosanca njenim oružjem. Budeći u njoj emocionalnost, želju za njim, muškarac je iskorištava na profesionalnom planu i izvlači iz nje za njega korisne informacije nakon čega je hapsi. Time pisac, ne samo da ženu predstavlja kao iracionalno biće već i podržava i podražava mit o Bosancu kao velikom ljubavniku, a na planu struke izdiže ga na nivo James Bonda.

U ovom romanu se ne govori samo o uhodama kao bićima robovima svoje struke, već i kao o ljudskim bićima, bićima koje razapinju strasti i koje zbog svojih strasti nerijetko stradavaju. To je donekle i utješno, jer čovjek, ako je vjerovati ovom romanu, nije samo politička životinja, već i prirodna

Ovaj roman, između ostalog, može se okarakterisati i kao roman ideje jer sve je podređeno tome da se kaže kako je historija Bosne u stvari historija osvajanja Bosne i trgovanja Bosnom. Pisac da bi to ostvario i tu ideju učinio ubjedljivom, pribjegava igri fakcijom, zato se obilato koristi formom izvještaja koji je jedan od čestih indeksa za fakciju u literaturi. Otuda dolazi i to da, ako se upustimo u istraživanje recepcije ovog književnog djela, možemo primijetit komentare da je to „najbolja knjiga o Bosni“. Ključna riječ je knjiga! Zašto ljudi kažu knjiga, a ne roman za ovo djelo? To je stoga što je knjiga forma koja činjeničnost podrazumijeva.

Derviš Sušić je bio borac antifašističke borbe i poslije rata ugledni društveni djelatnik, stoga, ako vam zapara oči njegovo otvoreno stajanje na stranu komunističke ideologije i tipovanje na njenu bezgrešnost, pokušajte to opravdati tom činjenicom, a ne morate.

Mali jadi velikog čovjeka
http://velikijadimalogcovjeka.blogger.ba
14/11/2008 22:12